Tokom povlačenja iz Beograda ispred jedinica Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i Crvene armije Njemci su minirali gvozdeni most na Savi, u namjeri da ga nakon povlačenja svojih jedinica dignu u vazduh i tako makar privremeno uspore napredovanje oslobodilačkih snaga. Miniranje mosta povjereno je iskusnim njemačkim specijalcima, a most je trebalo da odleti u vazduh 20. oktobra 1944. godine. Njemačke jedinice koje su se povlačile na sjever prešle su bezbjedno ovu, kako su računali, poslednju prepreku. Prije toga savski most je preživio brojne napade američkih bombardera, ali je i ovoga puta ostao uspravno, da prkosi drskom okupatoru. Razminirao ga je beogradski uča Miladin Mišo Zarić, koji je sa prozora svog stana u Karađorđevoj ulici broj 69 pratio njemačke specijalce i presjekao žice što su vodile do dvije tone eksploziva smještene na sredini mosta.
Milijan Despotović Dika, književnik iz Požege, osnivač i urednik Književnog časopisa „Svitak”, latio se ozbiljnog i značajnog posla, i – uspio u njemu. Sakupio je građu o učitelju heroju i sažeo je u knjigu pod naslovom „Učitelj brani most – o podvigu Miladina Miša Zarića”. Da bi objasnio značaj mostova, Despotović se poslužio i nobelovcem Ivom Andrićem, koji je zapisao: „Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, opštiji od hramova. Svačiji i prema svakome jednaki, korisni, podignuti uvek smisleno, na mestu na kome se ukršta najveći broj ljudskih potreba, istrajniji od drugih građevina i ne služe ničemu što je tajno i zlo”.
– Ime Miladina Miša Zarića, sveštenika, učitelja i ratnika, jednog od mnogih koji su obezbijedili svoje mjesto u srpskom nacionalnom pamtilniku, traži da njegov životopis dobije trajniji zapis. Uča je zaslužio da o njegovom podvigu 1944. godine ostane i pisani trag. Ali da se istovremeno opiše njegov životni put, od školovanja za učitelja i završetka Bogoslovije u Prizrenu, do učešća u Balkanskom ratu 1912–1913. godine, i u Prvom svjetskom ratu. U mojoj knjizi su sabrane činjenice koje godinama sakuplja Opštinsko udruženje potomaka ratnika 1912–1920. „Ljubomir Marić” iz Kosjerića, koje je i izdavač knjige. Vjerujem da će neki prilježniji istraživač uspjeti da, pored ovih, otkrije i nove činjenice iz Zarićevog života koji se kretao uporedo: duhovni, prosvjetni i rodoljubivi. Srpski narod je u svojoj dugoj istoriji preturio preko glave mnoge muke, nevolje i ratove, i uprkos svemu opstajao. Dao je velike ljude i velika djela „malih ljudi”. Imamo se čime ponositi i uznositi, ali mnogo je životopisa sa likom roda našeg, i jezika našeg, već potuđeno. O učinom podvigu opštili su mnogi koji su pamtili, a onda se zaboravilo. Tako je to sa onim što se ne povjeri bjelini hartije i zapisom ne ovjekovječi. Time moja knjiga dobija na značaju – kaže Despotović.
Miladin Zarić je rođen u 1889. godine u selu Seča Reka kod Kosjerića. U Crnogorskom srezu. Kao 84. član velike seoske porodične zadruge. Osnovno obrazovanje je stekao u Sečoj Reci, a u Užicu je nastavio gimnaziju. Po očevoj želji, međutim, napušta Užice i odlazi u Prizren gdje upisuje Bogosloviju „Sveti Kirilo i Metodije”, prvu bogoslovsko-učiteljsku školu u staroj Srbiji koja je bez prekida radila sve do po Srbe tragične 1999. godine. Već tada Miladin je izabrao svoj put – sav život je posvetio idealima slobode i pravde. To je dokazao učešćem u pet ratova, kao oficir, sveštenik i borac.
Oženio se po završetku balkanskih ratova, a sina Novaka dobio je 1915, dok je bio na ratištu. Potom, do 1928. godine dobio je još dva sina i dvije kćerke. Najmlađa, Milesa, koja je preminula 2010, u 82. godini, bila je udata za italijanskog advokata Darna Marićija, jedno vrijeme gradonačelnika Rima. Miladin Mišo Zarić preminuo je 1976. godine. Milijan Despotović kaže da zbog rokova koji su diktirali štampanje knjige nije uspio da uradi potpuniji i vrlo vrijedan rodoslov Zarića, i da će taj posao ostati za nekog budućeg istraživača. Kako je Miladin izveo podvig na koji u svojoj knjizi „Specijalni zadatak – Balkan” podsjeća i Njemac Herman Nojber. Ovaj njemački obavještajac između ostalog piše:
„Ja sam se nalazio u auto-koloni kada smo prelazili savski most iz Beograda u pravcu Zemuna. Njemačka specijalna jedinica bila je u tom trenutku zaposlena pripremama miniranja mosta, ali je most preživio miniranje koje su tako dobro pripremili njemački specijalci. Spasao ga je jedan običan srpski građanin, veteran iz Prvog svjetskog rata. Slučajno je, sasvim neratnički, prolazio mostom kada je primijetio žicu koja je vodila do mosta i trebalo je da ga digne u vazduh. Odjednom se prisjetio slične avanture iz Prvog svjetskog rata, i presjekao žicu. Ovim činom je stavio na kocku svoj život, jer su Njemci mogli da ga strijeljaju kao sabotera. Zbog tog djela on je kasnije proglašen narodnim herojem”.
Podvig Miladina Zarića nije bio slučajan. Danima je on sa svog prozora posmatrao pripreme da se most digne u vazduh. „Ja sam u prethodna četiri rata bio odličan mostobradžija. U turskom ratu spasao sam minirani most na rijeci Šemnici pred Bitoljem, isjekao sam noću žice i sjutradan je hrabra srpska vojska ušla u Bitolj i osvojila 50 topova i kara. Sijevala je moja oficirska sablja i u Bugarskom ratu, kada sam jurišao na kameni most u Štipu, na Bregalnici. U Beogradu, na prozoru mog stana, spopala me fiks ideja da ne dozvolim Njemcima rušenje savskog mosta. Osjećao sam se slobodnim da ga spasem ili poginem na njemu. Rusi su bili na Karaburmi, a Titovi partizani blizu Beogradu”, zabilježio je Miladin Zarić u svojim sjećanjima.
Nekoliko dana, polovinom oktobra 1944, on je obilazio savski most, provlačio se ispod njega i gledao kako ga Njemci i zarobljeni Italijani miniraju sa sanducima municije i ogromnim avionskim bombama, teškim po 500 kilograma. Gledao je, takođe, kako Njemci potapaju lađe, miniraju pristaništa i dižu u vazduh željezničku prugu. „Učitelju, obratio se Miladin sam sebi, sada je red da pokažeš šta znaš!”
U zoru 20. oktobra, u jeku žestokih borbi, Miladin je istrčao u Karađorđevu ulicu, gdje je bilo raspoređeno nekoliko velikih njemačkih topova sa cijevima okrenutim prema Topčiderskom brdu. Do mosta se provukao kroz mali park, pored spomenika Luke Ćelovića. Na ulazu na most bila su četiri njemačka bunkera sa dugačkim protivavionskim cijevima. Sanduci sa eksplozivom bili su uz treći stub metalnog mosta. Srce mu je tuklo „kao čekić” kada se popeo do bunkera u kojima, srećom, nije bilo Njemaca. Na sredini mosta je pisalo „Most princa Eugena Savojskog”, a ispod je ležalo nekoliko mrtvih Njemaca. Žica koja se penjala do drvenog sanduka sa eksplozivom i kojom je most miniran bila je, kako stoji u sjećanjima Miladina Miša Zarića, „bijela kao mlijeko i tanka”.
„Hitro se okrenuh oko sebe, i ugledah mali ašovčić među mnogim rasutim stvarima duž mosta... Ne sjećam se koliko sam puta udario detonator, možda tri-četiri puta, samo znam da sam razbio porculan i presjekao bijelu žicu. Na lijevoj strani Save bio je jarbol sa zastavom NDH”.
U Balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu Miladin Zarić je dobio brojna priznanja za iskazanu hrabrost. Za podvig 20. oktobra 1944. dr Ivan Ribar, predsjednik AVNOJ-a, na Titov predlog, uručio mu je 11. decembra 1944. Orden za hrabrost. Staljin ga je odlikovao Ordenom crvene zvijezde drugog stepena, koji mu je uručio Maršal Tolbuhin, a zatim je ponio i ruski Orden otečestvenaja vojna prvog stepena. Tito je 1974. godine odlikovao Miladina Zarića Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima. U TV seriji „Otpisani”, čije je emitovanje započelo 1978. godine, u epizodi „Most” pojavljuje se Miša Zarić pod imenom „učitelj Zaharije S. Jovanović”. Miladinova supruga Milenija tada oštro reaguje, jer je očekivala autentično odjevenog glumca sa izrešetanim šeširom i kaputom. „Sjećam se – rekla je ona tim povodom – uleće Miladin u podrum sav izbezumljen, pjena mu udarila na usta, sa izrešetanim kaputom i šeširom punim prostrelnih rupa, i viče: `Ljudi, spasao sam most!` Bio je toliko uzbuđen da smo pomislili da je sišao s uma. Nisam mogla da vjerujem da se vratio zdrav i čitav”.
U jesen 1984. pokrenuta je inicijativa da savski most ponese ime Miladina Zarića, ali nije usvojena. U avgustu prošle godine boračke organizacije Kosjerića i Beograda su samoinicijativno ispod mosta postavile spomen-ploču na kojoj uz podatke o ovom događaju piše „Most Miladina Zarića, obilježje postavili zahvalni građani Beograda”. U martu 2014. postavljena je i spomen-ploča na Miladinovoj rodnoj kući u Kosjeriću.
– General Firoj Maklen, šef savezničke misije pri Vrhovnom štabu NOV i POJ, ocijenio je događaj na savskom mostu kao najveću njemačku grešku u toku Drugog svjetskog rata. Time su ova knjiga, i sav moj posao još značajniji, – zaključuje Milijan Dika Despotović.
Svetislav TIJANIĆ